| 2020-03-25 07:15:15 I ovo će proći Dragi roditelji, vjerujem da, baš kao i ja, još uvijek osjećate nemir, brigu neizvjesnost. Prvo stanje šoka polako prolazi, ali neka napetost ostaje, baš kao i ova povremena podrhtavanja tla. Mnogo pitanja se javljaju u glavi, a ovih dna počinju uglavnom riječima: „Što ako…“. I riječi utjehe staju u ovakvim trenutcima, u ništa više nismo sigurni. No, postoji jedno sigurno, a to je – I ovo će proći. Ne preostaje nam ništa nego živjeti u trenutku, biti zahvalni na svemu što imamo trenutno (pokazalo se da uvijek može gore)… Ovdje i sada ostaje jedino bitno. I ovo će proći. I kada prođe želim nam svima da ne zaboravimo živjeti u trenutku, da ne zaboravimo biti zahvalni, solidarni, hrabri, dosljedni... Donosim vam jednu lijepu duhovnu priču. Možda ste je negdje već i pročitali… Ostatak pročitajte pod opširnije. U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju. Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.” Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno. Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice. Otvorio je bijelu. U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano: “Ovo će proći!” Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati. Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće. Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan. Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao… Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: “I ovo će proći.” Nepoznati autor |
| Osnovna škola Sesvetska Sopnica |